Andrea Vidmar

Vjerujem da je profesija učitelja više od samog posla. Prvenstveno bih ju nazvala pozivom, unutarnjim zovom na koji se odazivaju oni koji žele učiniti razliku u svijetu kroz razvoj i rast drugih, pri čemu istovremeno i sami neprekidno rastu. Plemenita je i važna profesija kroz koju svi dobivaju: oni koji uče primajući i oni koji uče podučavajući. Svatko tko se okušao u ulozi učitelja vrlo dobro zna kako se ovaj poziv „uvuče pod kožu”. Krećemo s velikim entuzijazmom i nastojimo ga nesebično održati. Doživljavamo predivna iskustva ispunjena smislom i svrhom. No, kako to već u životu biva, na putu se pojavljuju i prepreke, nekada lakše, nekada izuzetno teške. Ponekad se čak i zapitamo, ima li to smisla ili, u najmanju ruku, mogu li ja to izdržati, imam li dovoljno snage i kompetencija nositi se sa suvremenim izazovima u društvu? U takvim situacijama važno je vratiti se na svoje „izvorne postavke”, povezati se sa sobom, razumjeti sebe i prisjetiti se zašto smo to što jesmo. Kada znamo zašto nešto radimo, znat ćemo i kako.

Upravo to je tema ove radionice – prisjetiti se tko sam ja kao učitelj, jer odgovor na ovo pitanje, često biva svjetlom koje nam osvjetljava put da s ljubavlju nastavljamo dalje. Učitelji su blago u svijetu i treba ih čuvati.